pet - 21.08.2009
hey!
Ajme, nakon dugooo vremena prelistah ovu tematiku...
e, da, svi oni komentari od dragih dama bili su istiniti...
cijelo vrijeme pored mene spava jedna ljepotica, jedna duša koja je zaista lijepa , i topla, i razumna, i...tolerantna.
Sada kada sve ovo čitam , priznajem da mi je pomalo smješno, ili tužno...ovisno iz kojeg aspekta...
Istina, još mi se kroz glavu tu i tamo vrzmaju poneke uspomene, ne krijem to.Još mi ponekad bude i teško zbog njih...
ali, moja Žena, moja Supruga je svih ovih godina uz mene, u dobru i zlu, u radosti i tuzi, u neimaštini i bogatstvu...i nije joj palo na pamet da oskvrne moju dušu kao neka samouvjerena onomad tinejđerica...zapravo, svakodnevno me ispunjava toplim osjećajima skladne obitelji...samo, trebalo je meni vremena da sve shvatim, istina, trebalo je, bogu hvala da sam ostao dosljedan i pošten i da nisam ljubio drugu...
Jer sigurno ne bih mojoj Dragoj mogao gledati u oći onako kako je ja gledam...
...a što sam shvatio??? Shvatio sam da moja Supruga zaslužuje da joj da joj se i nadimci pišu VELIKIM SLOVIMA , jer svakim danom dokazuje ćemu služi brak, i svakim danom sve više i više svija naše gnijezdo poput nježne golubice...(naravno uz milijun cipela, hehe)
Hvala ti na tome ljubavi! Volim te!
ne bi čovjek po imenu bloga pogodio :)
sub - 31.05.2008
ima to istine mnogo...
eto, čitam komentare na zadnji post, i da... moram priznati da tu ima mnogo istine...
vjerujem da su mnogi od nas doživjeli sličnu situaciju da se nakon mnogo godina rasplamsa plamen koji je dugo tinjao u nama...
Nesvijesni svega, mislimo da ljubav samo tako prođe kad zavolimo drugu osobu, a onda nakon dugo vremena shvatimo kako u nekom dubokom, dubokom dijelu duše čuči zapis o jednoj ljubavi...baš kao na hard disku... možeš sve izbrisati, ali trag ostaje zauvijek dok se stroj ne ugasi.
I koliko god to sada zvučalo ružno, mi smo ipak na neki način strojevi, neki sa malo više srca i duše, a neki sa malo manje ili čak uopće bez imalo.
Sječam se iz školskih dana jedne ljubavi, za onu dob izrazito jake i ozbiljne.
Nakon kraja brojao sam sekunde razdvojenosti, pa dane, pa mjesece...trebalo mi je podosta da prebolim i da prihvatim činjenicu da se više nikada neće vratiti u moj zagrljaj. Ali nakon nekog vremena potevi su nam se spočeli susretati: I samo to, nikakve intime nije bilo među nama, bili smo i dalje prijatelji, ali ja sam svaki put imao osjećaj da će mi srce iskočiti i početi na sav glas vikati "vooooooooooolim je zauvijek" Uvijek sam osjetio posebnu toplinu pored te osobe.
Takvih je situacija bilo svega nekoliko, jer naravno, ma što god mislili ne volimo baš uvijek svaku djevojku sa 17-18 godina onako istinski kako bi trebalo.A ni kasnije... Osječaj zaljubljenosti nas lako prevari. Oni leptirići u trbuhu kako ljudi vole reći su vrlo varljivi... potrebno je mnogo više da se zaista zavoli , potrebno je razaznati zapravo pravu vrijednost osobe koja je pored nas...
Ona ne mora biti najljepša na svijetu, ona mora ulijevati osjećaj voljenosti, sigurnosti, ona mora biti velika potpora...
I zato je bitan razum!
Jer baš kada mislimo da je srce zarobljeno od strane najljepše djevojke koju smo upoznali u spoju mora i sunca tjedan dana ranije, zapravo je bolna istina da smo samo bolno zaljubljeni u nečije divne oči , ili tijelo, ili ugodno duštvo, ili ko zna što...
Ali kada imate osobu čija vas prisutnost i u najgorim trenucima ispunjava srećom, čiju ljepotu vidite kroz rijeći, kroz dodire, kroz miris kose kroz jednostavno postojanje te osobe, onda je to nešto drugo...nešto što bi po meni definiralo pojam ljubavi...
Upravo tako u meni se nakon mnogo godina probudio plamen jedne velike ljubavi, koja se istina bog rodila u ljeto, i koja je kontradiktorna sa svime što sam izfilozofirao gore, ali ježi ga, stvarno je bila ljubav... i stvarno mi je malo falilo da posustanem.
Ali na sreću moju, djeva kojoj sam cijeli blog posvetio postavila mi je ključno pitanje: Volim li ja svoju ženu?
Meni je to zvučalo poput: razmišljaš li o tome da ju ostaviš??
E, pa nakon svega što sam prošao sa svojom suprugom, i dobrog i lošeg, nakon svega što mi je pružila, i nakon što je u jednom iznimno teškom razdoblju zaista i stajala uz mene baš kao što je pred bogom obečala, mogu samo jedno reći:
Draga moja ljubavi iz mladosti moje, jesam , volio sam te više od svega, dovoljno da učinim svakave ludosti, ali pravu vrijednost spoznao sam u onoj koja je uvijek uz mene, i onda kada bi sve druge pobjegle.
I spremio sam jednu od najljepših uspomena iz života u jedan kutak srca, ali samo to ...uspomena mora ostati to što je, i ništa više
A što se moje žene tiče, mogu reći samo jedno:
možda se opet dogodi da mi se pamet pomuti , ali osobi koja je toliko puta dokazala da je žena, majka i prava supruga obečajem vjernost , baš onakvu, potpunu , kakvu i zaslužuje!
čet - 29.05.2008
nakon duugo vremena...
došlo mi malo da pišem...
Eto, prošlo je mnogo vremena, dogodilo se mnogo promjena, i na profeionalnom planu, i na privatnom...
postao sam otac drugi puta, imam sinčića od 10 mjeseci, život se napokon posložio...
došlo je nakon dugih 6 godina vrijeme i da se posao promjeni, i sada napokon radim blizu doma moga, posao kakav sam oduvijek želio, uz divnu, zaista divnu plaću...
naravno, i ostario sam promil ili dva, pojavile su se već i neke bijele lasi na mojoj glavi, kažu "šarmantne" navodno...
a ona djeva mladosti moje, naravno u svom stilu nastavila i dalje, javila se preko facebooka, da se pohvali...sa sinom naravno...nakon dav propala braka pronašla je djeva sigurnu luku dostojnu njenog statusa...da me se krivo ne shvati ali bogu hvala da je tako, dobila je zdravo dijete, zasnovala obitelj, a ja sam napokon uspio postaviti jasne granice...naravno, više se ne viđamo, ne dopisujemo, već godinama, i da, razum je ipak pobijedio!
eto , zasad toliko!
pozdrav, S
pon - 12.02.2007
...
Napokon, došlo je vrijeme promjena, vrijeme čišćenja tavana,podruma i svih kutaka unutar i oko sebe...
i tako, odlučio sam vratiti sve, ama baš sve što pripada jednom vremenu točno tamo gdje i pripada tj. daleko od mene i napokon zauvijek uvesti red u svoj život...jer, ovako to više naliči nekom životarenju pomalo suicidalnog oblika ili u najmanju ruku mazohizma po cijenu duše moje.
ali, naravno ovo ali moralo je doći jer kod mene je to uvijek tako bilo, pa da objasnim...sjedam u auto,klad ono pjesma...
dođem doma, palim radio...opet ista pjesma...
dođem na posao,kad ono tokom dana i večeri radne barem 5 puta ista pjesma, pa jeba te jesam li ja lud, il me netko namjerno čini ludim...
U vrijeme kada SAM DOVOLJNO MUDA SABRAO NA HRPU DA KAŽEM ZAUVIJEK ZBOGOM NAJVEČOJ LJUBAVI života mi moga, mene zajebava jedna pjesma koja jednog emotivca poput mene natjeraq da skoro zaplače...hmm sranje!
No, nisam želio reć da sam cendrava pićkica več muškarčina sa bradom i brkovima i mudima da prizna da ima emocije i da je sposoban rastuliti se potpuno na neku srcedrapajuću pjesmu...
pa evo o čemu je rijeć:
I u dobru i u zlu, ja bez tebe ne mogu.
Srce si mi taknula, rukom bijelog anđela.
Jedan život malo je da se srce napije.
Uvijek žedno ljubavi dva života treba mi.
I kad prođu radosti.
Ove naše mladosti
Isto ću te voljeti
Kao danas ljubavi.
Jedan život malo je da se srce napije.
Uvijek žedno ljubavi dva života treba mi.
Sve te više volim ja ljube moja.
Volim za života dva, vjero moja.
Jedan život malo je,
za mene i za tebe.
Dakle, možda i uspijem srediti ovaj život, al' ostaje još jedan...
pozdrav; S
sri - 22.11.2006
vratio sam se među žive...
Nakon dugo izbivanja polako se vraćam među živuće...
osjećam da mogu dalje nakon svega što se događalo posljednjih mjesec dana
moram.
sada, moj život mora pronaći novo značenje, nove razloge za dalje...
Brak je još jedna tužna uspomena, slovo na papiru koji negdje skuplja prašinu i svjedoći jednoj pogrešci...
Živote!
Da li zaista moraš biti tako okrutan?!
Igraš se sa nama malim smrtnicima koji jednostavno ne znamo kako da ti se suprostavimo...
kao da smo lutke , kao da nemamo osječaje...kao da smo samo dio jedne statistike...
da , statistika...
dobra riječ kojom bih se opisao...
Za ponovni početak i ovo je mnogo riječi, odoh napuniti baterije svom tijelu...
...noć...
ned - 05.11.2006
došla je zima...
hladno je...
u kostima osječam bol zbog hladnoće
u grlu mi trenutna ugoda od kuhanog vina...
opija me...
opet mislim na tebe omamljen i sjetan...
Tako bi lijepo bilo stisnuti se uz tebe
i osjetiti toplinu tvoje duše...
ned - 29.10.2006
jedna pjesma koja mi je uništila jednu sasvim običnu nedjelju...
koliko god je lijepa ova pjesma, toliko ima moć da jednoj romantičnoj duši poput mene ubije sve razloge za osmjehom...
no, život jednostavno mora ići dalje, previše je ljudi koji me zaista trebaju...
mene, a ne samo ružnu projekciju nekoga koga su nekada poznavali...
poljubac svim damama...
Zbogom ostaj moja ljubavi
Drugi ljudi nas su prokleli
Naše vode teku nemirne
Iako su bile nevine
Zadnji puta srce oprašta
Šalila se sa mnom sudbina
Znam da nekud moram otići
Neki novi život poćeti
- Znam da me ne voliš
I ne mogu živjet' s tim
Ipak budi noćas tu
Sanjaj na mom ramenu
Rodilo se što se nije smijelo
Ružne stvari snijeg je donio
Nestale su sretne godine
Nemam više riječi za tebe
Zadnji puta moje tijelo boli
Zadnji puta moja duša voli
Sjećanja ću sva izgubiti
I o tebi neću misliti
ZNAM DA ME NE VOLIŠŠŠŠŠŠŠ
sri - 25.10.2006
nema smisla...
pisati nešto ako nisam u stanju za to...
Samo želim dati do znanja da se još uvijek osjeti puls u mojim grudima, i da sam još uvijek tu negdje samo malkice odsutan... i duhom i tijelom...
...volim te budalo mala.............
pon - 23.10.2006
teško je...
teško je biti svoj kad srce te vodi...
a još je teže kontrolirati osječaje...
pokušao sam na sve načine...
al' čežnja učinila je svoje.
mislio sam da bez nje mogu,
barem sat, barem dan...
mislio da jak sam, a nisam
mislio da mogu...
nisam...
i rekao sam danas mnogo..
i što trebao sam, i što ne...
mislio sam da ću šutjet...
Nisam...
Rekao sam gdje me boli.
Pogriješio sam.
Javljala se više nije, jer...
to sam ja...onaj koji joj neda mira...
Što mogu kad je volim?!
sub - 21.10.2006
čežnja
čežnja ...
ona je...
poput neizlječive bolesti...
i kad pomisliš da si ozdravio,
kad pomisliš da zasjelo je sunce
oblaci opet ispune nebo
i podsjete na stvarnost...
čežnja ostaje...
...
što je to dan bez tebe?
...samo mnoštvo trenutaka bez imalo smisla...
...mnoštvo mogučnosti bez imalo želje...
...zapravo, mnogo, mnogo ničega
osječam da nešto kuca u meni, nekako nepravilno, nekako nezdravo...
osječam čežnju, tugu
ništa lijepo...
A obećao sam da ću stati...za svoje dobro
obećao sam sebi...
i prevario se...
nisam li vrijedan prezira?!
pet - 20.10.2006
ne mogu više...
ne mogu više ovako...
ja u cvijetu više ne vidim ljepotu, već samo postojanje
ja u danima više ne vidim smisao, već samo nužnost
ja u sebi više ne vidim prilike, već samo maglu
i više ne osjećam sreću, već samo tugu...
zar to je moja sudbina?